Ne obra se grožđe ako ga ne zasadiš, krešeš, špricaš i maziš A džaba sve to, ako se dogodi ‘loša godina’. A često se dogodi.

Zanosni miris Istre, tartufa i jeseni 2016.godine, Motovunsku ASEE (Adižes Southeast Europe) priču o putu prema top formi najbolje ilustrira jedan večernji događaj, onaj van radnog vremena, iz posjete vinariji Tikel. Za one koji nisu imali sreću biti tamo, Motovun i Istra djeluju poput emocionalno autonomne pokrajine na području bivše Jugoslavije, u kojoj ne postoje problemi. Pristupačni, bistrooki, jednostavni ljudi, neka opijajuća ljepota, gorka i slatka poput istarske travarice, i zajednički dojam da Istra nije turističko mjesto, nego mjesto na kojem želite ostati.

Jedna snažna impresija me vraća u grupu ljudi iz vlasničkih i upravljačkih struktura firmi kožarskog, ugostiteljskog, prodajnog, strojarskog, kompjuterskog, računovodstvenog i javnog sektora, i posjetu gospodinu u vinariji koji je držao prezentaciju o proizvodnji istarske malvazije, ulja i Terana.

„Nismo mi religiozni, ništa ne slavimo“, kaže nam dobroćudno domaćin, naglašavajući u uvodu da vrlo brzo i jednostavno proda cjelokupnu godišnju proizvodnju, i ulja i vina. „Ko ne bi radio ovdje“, piše u pogledima kolega, dok domaćin pojašnjava sorte vina i grožđa, govori o dnevnim i godišnjim obavezama kojim ispunjava svoju poslovnu svrhu i nastoji osvojiti i sačuvati klijente. „Sve proda, brzo i jednostavno“, i dalje piše u pogledima kolega koji kuckaju čaše i degustiraju sir i masline, premotavajući  po glavi sve djeliće svojih složenih proizvoda i usluga koje je tako teško prodati.

„Ključno je da je vrijeme dobro. Na 36 stupnjeva staju efekti fotosinteze, i biljka praktično gubi sunce. Za vino je jako bitno i da su noći hladne, a dani sunčani i topli ali umjereni. Kiše ne gode, naročito ako ih je puno. Ako je ljeto dugo a ne pretoplo, uz ponešto a ne previše kiše, onda je godina uglavnom dobra. Bez sredstava za zaštitu od bolesti, dakako, nema ništa. Nekada prskamo pola stabla masline, i taj dio ima puni urod. Drugi dio koji nismo prskali – na njemu nema ništa“, zaključuje domaćin, tjerajući od svog nepredvidivog biznisa 20 potencijalnih konkurenata, definitivno im brišući sjaj iz očiju i vraćajući ih u drvnu, građevinsku i druge – njihove industrije.

U industrije u kojima se stvari još nekako i kontrolišu.

Trening beše k’o trening i šta da se priča…

Kako god to zvučalo organizatorima, seminar određuju učesnici i u tom smislu, motovunski seminar je bio vrlo šarolik. Okupio je ljude iz različitih branši, sa različitih grana životnih ciklusa preduzeća, sa različitim poslovnim iskustvima i ambicijama, u jedinstvenoj namjeri da se vikend provede hvatajući smjernice sa kojima će se lakše živjeti. Nema elektronskog navigacijskog uređaja koji bi skratio potragu za dobrim odlukama, pa su odlučili da je ozbiljna vjerovatnoća da će baš u Motovunu pronaći ideje za rad i život svojih firmi.

Tematski i sadržajni koncept treninga je koncipiran velemajstorski, te u duhu holističkog pristupa Adižesove metodologije tumačio čulni, kardiovaskularni, endokrini i respiratorni sistem organa, govoreći, redom, o tržištu, profitu, integraciji i strukturi kompanija, navodeći na stav da je cjelina ono što jeste bitno, ali da svaki sistem ima svoju vrijednost i težinu, što svi otprilike znamo, uglavnom tek onda kada ne funkcioniše.

Čitajući primjere, istražujući temu menadžmenta i slušajući vlasničke priče, često sam mislio da je neko nešto i dodao u priču o vlasniku kojeg nešto guši i boli, i tek tad odlučuje da u firmu uvodi sistem poput sistema organa, umjesto da sam obavlja i uloge disanja i probave, i reprodukcije i funkcije lokomotornog sistema. „Da, bilo je nešto u junu, imao sam nekih zdravstvenih poteškoća. Pa sam onda vidio da to funkcioniše i bez mene i sada nastojim da se udaljim i da stvari ne zavise samo od mene“, reče, uživo, jedan od učesnika. Zar stvarno?

U Motovunu su bili i bivši i trenutni, i trenutni potencijalni i budući potencijalni klijenti i partnerri ASEE. „Stvari se stalno mijenjaju, promjene su neminovne i uvijek se vraćam u Adizes SEE gdje o promjenama govorimo bez panike“, reče mi jedan od učesnika.

Ako vam javna kuća više ne radi – nije stvar u krevetima

Panika je, po konvencionalnoj definiciji, iznenadan i jak strah od jedinke ili grupe, koji nastaje kada je život jedinke ili grupe doveden u pitanje. Ako bismo u rječnik menadžmenta uvodili izraz panika, mogli bismo reći da je panika iznenadan strah upravljača da će sila neravnoteže pobijediti i da će sve otići nizbrdo.

Riječ „panika“ je nastala od grčke riječi panikon koja označava povezanost sa Panom, bogom šuma i livada koji je mogao da proizvodi neobične zvuke koji izazivaju smrtni strah kod stada ovaca, koza, ljudi itd. Prikazan u izgledu polu-čovjeka i polu-jarca, bog Pan je opisan kao biće ozarenog lica, špicaste brade, sa rogovima na čelu i dlakavog tijela. Vispren i veseo, živio je u blizini svježih izvora i šuma, seksualno veoma aktivan i zainteresovan za ljubavne igre.

Panika može a ne mora biti vezana za realne opasnosti, obzirom da Pan, prema zvaničnim podacima, ipak ne navraća u Suboticu, Kotor Varoš, Zadar i Travnik… Zvuk zle kobi itekako navraća, i da, razgovori u Motovunu su uistinu prošli bez panike, sa nekom pikselskom crticom koja probleme ne relativizuje nego otvara, sve sa strelicom, putokazom. Vjerujem da ostali učesnici dijele osjećaj da će segmenti koje smo čuli na sesijama biti primjenjivi za donošenje odluka čija će realizacija voditi iz tunela. Što se mene lično tiče, vjerujem da će Adižes Leadership Program kojem se pridružujem ovog mjeseca pomoći dubljem i boljem razumijevanju Adižes metodologije u teoriji menadžmenta i organizacije, i da bi motovunsko iskustvo upoznavanja sa ASEE moglo biti od izuzetnog značaja, na ličnom, i porodičnom nivou. Porodica je, je li, i ono što radiš.

„Svi ljudi rešavaju probleme, neki one koji im naiđu, a neki ključne“, reče Zvezdan Horvat, uz dopunu jednog od učesnika: „Ako vam javna kuća više ne radi – nije stvar u krevetima. Ne trebate mijenjati krevete“. Evidentno je da je najmanji zajednički sadržilac u Motovunu – potraga za ljudima. Svi nekako čeznu za saradnicima sa kojima bi lakše išli gore, pa jedan traži pomoćnika za demokraturu, autokratsku implementaciju demokratski donesenih odluka, a ostali su nepovjerljivi, poput roditelja koji bi nekome na čuvanje morali povjeriti svoje dijete, a istovremeno svjesni da ne mogu ni živjeti ni raditi sami.

„Duško Vujošević je na treninzima često bio nemilosrdan i nije se zanosio pretjeranim analizama tehnike i stila pojedinih igrača. Zanimale su ga dvije stvari: kakav je neko čovjek i koliko mu je stalo do košarke“, kažu bivši košarkaši legendarnog trenera Partizana.

E kada bi me Dule Vujošević pitao o treningu o Motovunu, rekao bih da su tamo tačno onakvi ljudi kakve on traži.

I to bi bio i najprecizniji odgovor i najtačnija impresija o onome što smo slušali i gledali u Motovunu.

Damir Delić Đuljić

 Adizes  Leadership  Program

O tome kako biti bolji, ono  što danas zovemo  lider, kako voditi organizacije i organizacione  jedinice da budu uspešne i kratkoročno i  dugoročno, na sistematičan i organizovan način možete  saznati od 20. oktobra 2016. kao učesnik  VII  generacije Adizes Leadership Programa.

Više  informacija o sedmoj  generaciji Adizes Leadership  Programa, koja  počinje sa radom u oktobru 2016. možete dobiti  na:
irena.bulat@adizes.rs

 Preuzmite Adizes Leadership Program za VII generaciju