Svako onaj ko želi časno da se bavi poslom koji se naziva menadžment konsalting, organizaciona terapija, vođenje organizacionih promena… retko kada je u prilici da daje tačan jednoznačan recept, savet ili rešenje. Isto tako, ma koliko organizacije bile slične, bilo po biznisu kojim se bave, bilo po veličini, opasno je prepisivati organizaciona rešenja od onih što su danas uspešni pa olako sudimo i da su dobro organizovani. Ono čemu se pažnja posvetiti mora jesu odgovori na mnoga pitanja među kojima se ističu – šta mi to želimo sa našim biznisom, u kakvom okruženju mi to radimo, sa kakvim resursima raspolažemo… U kompanijama koje su porodične ili koje porodične ulaskom druge generacije postaju stvari još su složenije. A šta članovi porodice žele, kakve su im mogućnosti i sposobnosti… mnoga, mnoga pitanja odgovore moraju dobiti da bismo se približili dovoljno dobrim rešenjima.
Istina je da postoje saveti koji važe za sve porodične kompanije, ali onaj ko časno želi da se bavi konsaltingom porodičnim kompanijama može pomisliti da su poneka od njih isuviše prozaična, da su banalna, da nisu dovoljno velika i ozbiljna da bi ih on izgovarao. I takav jedan, skrušen i grešan, piše priznajući da je smatrao da nikada neće deliti savete poput “Prvo radno mesto naslednika ne sme da bude generalni direktor”, “Članovi porodice ne smeju da imaju veće plate od kolega na istom radnom mestu koji izvršava iste radne zadatke” ili “ Članovi porodice moraju poštovati radno vreme”… Ali praksa me uveravala i, na žalost, uverava u suprotno.
“Prvo radno mesto naslednika ne sme da bude direktor, a zabranjeno je pomisliti da bude generalni direktor”. Da li bi iko pri zdravoj pameti zaposlio direktora pripravnika? Naravno da ne bi. A zašto bi onda na to mesto postavljao onoga ko je “plave“ krvi? I neka je najbolje škole sa najboljim ocenama na vreme završio. Il’ nek’ je to menadžment, i to internacionalni al’ ravnoteže radi u nekoj palanci završen (pogotovo u ovakvim situacijama, zašto iz jedne greške srljati u drugu). Da bi čoveka ne samo rukovodiocem zvali, već da bi on to odista i radio, neophodno je, sem znanja da stekne, i iskustvo. Postoje mnogo jeftiniji načini da se zanat rukovođenja nauči. Jeftiniji i po kompaniju, jer će greške napraviti, a greške se u biznisu novcem plaćaju. Jeftiniji i po njega, jer će i sam uvideti šta je uradio i to može sa padom samopouzdanja platiti. Jeftiniji i po onoga ko ga je imenovao i postavio, jer će ubrzo progledati i mnoge bespotrebne tenzije izazvati. Postoje mnogi saveti kojim putem naslednik ka mestu generalnog direktora treba ići ali samo jedan kojim putem ne treba.
“Članovi porodice ne smeju da imaju veće plate od kolega na istom radnom mestu koji izvršava iste radne zadatke”. Ova greška izaziva dva problema. Prvi je da nezasluženopunoplaćena osoba vremenom pomisli da zaista zavređuje i doprinosi srazmerno tome koliko je para dobila (namerno nisam napisao zaradila). Drugi je da i ostali vide šta se dešava i osete nepravdu. Kad se razmišlja o pravednosti pri nagrađivanju potrebno je voditi računa da, sem što svako od nas procenjuje da li je adekvatno nagrađen za svoj doprinos, isto tako i poredimo svoj doprinos i ono što nam za to pripada sa doprinosom druge osobe i onim što mu za to pripadne. Većina zaposlenih je posebno osetljiva na osobe sa posebnim prezimenom. Ajd’ što će gunđati, nego će i njihov elan i radni moral opadati. Ako član porodice ima potrebe za većim troškovima, to se rešava kao što bi se rešavalo da radi na nekom drugom mestu. Pomogli bi ga tata i mama kad već mogu, ali bi ga pomogli kod kuće gde roditelji uobičajeno i pomažu.
I za kraj, da prostite na savetu, “Članovi porodice moraju poštovati radno vreme”. Ovaj savet čak i ne mora doslovce da se poštuje. Mogu da dolaze pre početka radnog vremena i da odlaze po završetku radnog vremena. Ali ne mogu da kasne i da odlaze ranije. Oko njih su ljudi kojima će oni jednog dana šefovi postati, kojima treba da budu autoritet, a to će teško postati hodajući kroz poslovni život sa kuglom “tatine maze” (il’ mamine).
Ne znam da li je mudrost “Kad sam se ja mučio, ne mora on” karakteristična samo za naše krajeve. Ustvari, ne znam ni da li je mudrost. Ako je i tačna i opravdana, u ova tri pobrojana slučaja primenjiva nije. Niko nikoga ne muči ako mu daje posao za koji je kvalifikovan, ako ga za takav posao adekvatno vrednuje i ako ga podstiče da poštuje radnu disciplinu.
Ja rekoh, dušu konsultantsku spasih.
Leave A Comment