Ulazim u banku. Rano  jutro. Imam nameru da proverim prilive i da platim tekuće mesečne rashode. Pokušao sam juče, ali sam zakasnio. U stvari, došao sam koji minut pred kraj radnog vremena banke, ali su oni zatvarali, uz ljubazan komentar osobe iz obezbeđenja: „ Molim Vas dođite sutra, upravo smo zatvorili.“ Pogledah na sat i videh da još nije kraj radnog vremena, ali rekoh sam sebi: „ U redu, doći ću sutra rano i sigurno ću sve da završim brzo. Neće biti gužve. Nije vreme penzija.“ 

Ulazeći u banku tog jutra, prisetih  se studenskih dana kada je u istom prostoru gde je sada banka bila kafana. I to veoma dobra. Kafana o kojoj je reč, je imala dobru hranu, ohlađen banatski rizling, prihvatljive cene za studente i nas tek zaposlene. Ono što se meni ipak najviše urezalo u sećanje su bili ljubazni i zanimljivi konobari sa kojima je bilo prijatno razgovarati i našaliti se. U to vreme nije bilo tema o brzini većoj od brzine svetlosti, ali budite sigurni da je bilo interesantnih tema, u najmanju ruku, istih razmera. Pa to je bilo vreme sreće i svetle budućnosti. Bar tako je mislila većina. I priznajem i ja među njima. Kasnije smo shvatili, mislim na većinu, da je to bilo vreme kulisa od kartona. Ipak, neću da spominjem  ime kafane, jer ćete se svi, bliski mom uzrastu, setiti njenog imena. A kada se setite imena, znaćete o kojoj se kafani, tj. banci radi.  Ipak ova priča nije nikakva osobenost ove banke. Mogla bi da se ispriča za sva maloprodajna mesta, osim za časne izuzetke.

Stupih u prostor banke za korisnike njihovih usluga. Atmosfera je prijatna. Klimatizacija radi, tiho je, baš onako kako očekujem. Pa banka je! I ne treba da je larma, pomislih. Službenik  iz obezbeđenja, lepo obučen, utegnut, sa kravatom, sa prijatnim osmehom na licu mi otpozdravi na dobro jutro. Treniran, vidi se, zaključih. Druge „prisutne“ ličnosti u prostoriji su ćutale! Izgleda da me nisu ni čule a, izgleda, ni primetile, pomislih. Zato reših da ponovim, ali ovog puta nešto glasnije:

“ Dobro jutro!“

Bez odgovora! Čak se niko od njih nije ni pomerio! Zurili su u ekrane svojih računara ili na neke papire na stolu. Bio sam zgranut.

Setih se moje unučice, sa kojom često idem u kupovinu, pogotovo kada smo u vikendici na Avali. Prvo šta sam je naučio je da kad uđemo u prodavnicu i ona i ja dovoljno glasno pozdravimo sa dobro jutro sve zaposlene. Ali i kupce koji se u to vreme nalaze unutra. Ne samo da bi skrenula pažnju na sebe i mene, ili da bi stekla neku privilegiju, nego da stvarno poželi dobro jutro svim ljudima koji se nalaze u prodavnici. Kupcima cepidlakama kojima uvek nešto smeta, koji uvek nešto zameraju, kojima je uvek sve skupo i prodavcima koji su često nervozni, ponekad i ljuti, a ponekad uočljivo formalno ljubazni, a u stvari nezainteresovani za naše potrebe. Da im pokažemo da ih uvažavamo, da naš susret bude prijatniji. To se ponavlja svaki put kad dođemo nas dvoje u radnju. Ona napreduje i više je ne podsećam, ona sada pozdravlja dovoljno glasno, samoinicijativno. I ne samo kada ide sa mnom u kupovinu. Ponekad je prodavci preduhitre i pre nje je pozdrave. Nećete verovati! Sada je svi poznaju u radnji. Zapitkuju je sve i svašta. I prodavci i kupci. Kasirka mi je zadnji put rekla da od skora svi zaposleni pozdravljaju kupce sa osmehom i sa dobro jutro čak i kada su u velikoj gužvi, da se povećava broj kupaca koji kad uđu u radnju pozdravljaju sve prisutne u radnji. Gazdarica reče jednom prilikom da razmišlja da promeni naziv svoga STR-a  u „ Dobro jutro, dobri ljudi“.

Zašto je ovim ličnostima u banci teško da mi otpozdrave? Kakav to posao rade i to svi, da ni glavu ne mogu da dignu? Ima li smisla da još jednom ponovim pozdrav? Polako se povećava broj korisnika bankarskih usluga  u prostoriji. Vrpoljim se i pazim da me neko od njih ne preduhitri i bude uslužen pre mene. Jer, ja sam prvi došao. Uočih čuvenu EYL liniju (evropska žuta linija) ispred jednog od zaposlenih. Primakoh se tačno uz nju i konačno smogoh snage da pređem preko nje ka službeniku i izustim:

„Dobro jutro, izvinite hteo sam da…“ 

„Sačekajte, zar ne vidite da sam zauzet!“, odbrusi odsečno on! Povukoh se iza linije, zbunjen i crven u licu. Misli se roje, nivo adrenalina u mojoj krvi i bes u mojoj glavi se povećavaju. Počinje da mi igra desno koleno. U jednom trenutku, smogoh hrabrosti i bez ikakvog plana, ne misleći na posledice besno viknuh iz sveg glasa:

„ Koje ovde glavni?

Sve glave se podigoše. Dramatičnost situacije se povećava. Tišina dominira. U vazduhu miris neizvesnosti. Sekunde su kao sati. Čovek iz obezbeđenja je zbunjen. Ne preduzima ništa.U jednom momentu, kao pod dirigentskom palicom, pogledi svih činovnika se usmeravaju ka uglu prostorije. Mladi čovek u uglu poče polako da se diže sa stolice. Uredno podšišane i lakirane kose, sa odelom, kravatom i belom košuljom nekoliko brojeva većom od odgovarajuće. Baš kad je hteo da se predstavi i da kaže da je on „glavni“, tj. da je on šef maloprodajnog mesta, podigoh kažiprst leve ruke, usmerih na svoje grudi i u jednom dahu izgovorih:

„Ne, ne, ja sam ovde glavni, ja sam korisnik vaših usluga, vi ste ovde radi mene a ne ja radi vas! Dokle mislite da ću da čekam na svoj novac. Zašto ne dođete ranije na posao i završite sve administrativne obaveze? Zar treba da se stvori red da biste se setili da smo mi tu.“

Nivo adrenalina pada, desno koleno se smiruje, bes počinje da nestaje, a polako počinje da dominira razum u mojoj glavi. Onaj kod EYL linije na pokret glave šefa me pozva da priđem, podiže obrve i upita me:

„ Šta želite? “

Ne odustajem i ponovo ga pozdravih sa „ Dobro jutro“.

Konačno procedi i on:

„Dobro jutro.“

Prvo dobro jutro nekoga od činovnika banke posle pet minuta! Korisnici njihovih usluga prisutni u prostoru banke se gurkaju, smeškaju, klimaju glavama dajući mi podršku.

„ Hoću da zatvorim sve moje račune koje imam kod vas u banci. Evo izvolite kartice. Popodne ću da donesem i dve štedne knjižice da mi isplatite štedne uloge i zatvorite ih.“

Sve sluša šef. Prilazi mi i poziva me da porazgovaramo. Pita zašto sam se odlučio na sve ovo. Ljubazno sam mu rekao:

„ Dobro jutro gospodine, želeo bih da vam je sve jasno. Ako nije, razmislite malo. Nije potrebno dodatno objašnjenje od mene. Ako ipak  imate neke nedoumice, uzmite moju vizit kartu. Radim u konsultantskom preduzeću koje se, između ostalog, bavi i trenizima iz prodaje i usluživanja korisnika. Tu imate i našu stranicu na internetu, pa pogledajte. Ako vam bude zanimljivo, javite se da porazgovaramo. Do viđenja.“

Ispratiše me zbunjeni pogledi zaposlenih u banci i prijateljski osmesi podrške ostalih korisnika njihovih usluga njima i meni, ili bolje da kažem nama, sivim ljudima iz „ciljne grupe“. Nisam se osvrtao da vidim da li je neko od njih preduzeo istu ili sličnu aktivnost.

Do viđenja!

 

Miroslav Solomun, konsultant ASEE